|
|
31.07.2004., subota
Plavi mjesec
Vraćam se ponovo svojoj izjavi kako je priroda fenomenalna, uzbudljiva, nepredvidljiva i kako nam konstantno šalje signale. Signale koje često ne znamo protumačiti, ali znamo da su tu. Večeras se na našem nebu događa još jedan fenomen. I kao kod svih sjajnih događaja, ustvari se ništa velebno neće dogoditi. Večeras će se na nebu iznad nas pojaviti puni Mjesec. Kao i svakih 29,5 dana prije i svakih 29,5 nakon ovoga. No, noćašnji puni Mjesec ima posebno značenje. Večerašnji Mjesec je Plavi Mjesec. Blue Moon
Blue moon, you saw me standin' alone
Without a dream in my heart, without a love of my own
Blue moon, you knew just what I was there for
You heard me sayin' a prayer for
Someone I really could care for
And then there suddenly appeared before me
The only one my arms will hold
I heard somebody whisper "please adore me"
And when I looked, the moon had turned to gold
Blue moon, now I'm no longer alone
Without a dream in my heart
Without a love of my own
And then there suddenly appeared before me
The only one my arms will ever hold
I heard somebody whisper "please adore me"
And when I looked, the moon had turned to gold
Blue moon, now I'm no longer alone
Without a dream in my heart
Without a love of my own
: : Frank Sinatra, Ella Fitzgerald, Elvis Presley : : |
Fenomen je to koji je inspirirao Elvisovu legendarnu Blue Moon pjesmu, a označava rijedak događaj drugog punog Mjeseca u istom mjesecu. Fenomen je to koji se događa prosječno svake dvije godine kada nas puni, sjajni, debeljuškasti Mjesec dva puta osvjetljava s našeg neba. Plavi Mjesec je fraza koja se kroz čovječanstvu provlači već više od 400 godina, dio je narodnog folklora, pojam je to koji je prošao kroz brojne transformacije, a u moderno doba najviše simbolizira stanje tuge i osamljenosti. Romantični srebrnasti krug na tamnom nebu uvijek plijeni poglede, inspirira pjesnike, izazva osjećaje, donosi snenu zanesenost i pokoju suzu. Iako za neke uobičajen događaj, tijekom povijesti je upravo taj drugi puni Mjesec u istom mjesecu znao sa sobom donijeti erupcije vulkana, podrhtavanje tla, požare i slične prirodne katastrofe. To su zabilježili znanstvenici, no sasvim sigurno postoji i ona ljepša, romantičnija strana priče koja dodiruje pojedince, a medije i znanost ne interesira previše. I vjerujem da će večerašnji plavi Mjesec donijeti ispunjenje želja nekom osamljenom biću koje voli te mu vratiti osmjeh na lice i odgnati zauvijek tugu iz srca.
Gledajući taj veličanstveni srebrni krug koji obasjava našu planetu, prepustit ću se večeras tom fantastičnom doživljaju, zaboraviti na tren sve blokade, skinuti masku i otvoriti svoje srce. Krug života još jednom se zatvorio, sve oko nas konstantno se vrti u krug, mijenja, putuje i vraća na svoje ishodište kako bi ponovno krenulo na novi put. Mjesec nas svojim promjenama podsjeća na to, putanja je uvijek tu i jednom će se ta putanja ispresjeći s nekom drugom putanjom koja će nas preuzeti i udružiti za cijeli život. A Mjesec će i dalje prolaziti svoje mijene, obasjavati naša srca i ispunjavati ga svojom srebrnastoplavom čarolijom ljubavi.
|
30.07.2004., petak
Trag imena
Da ne postoje imena, kako bi se identificirali? Da ne postoje imena, tko bi bili? Brojevi? Točkice? Kako bi se razlikovali? Imena su izuzetno važna, svima. Ime je život. Ime je DNK. Ime je ono po čemu se identificirate, nekoliko slova koja oblikuju vaš lik, znamenje prema kojem vas drugi prepoznaju. I što je čudnije, neuobičajenije, ljudima je zanimljivije. No i ona "najobičnija" imaju za posebno značenje. Ime nas privlači i odbija. Ime pamtimo ili zaboravimo. Ime je prva kockica u velikom mozaiku vašeg lika...
Galeb Jonatan
Znaš li koliko smo života proživjeli dok nismo shvatili da nam se život ne sastoji samo od hrane, borbe i premoći u jatu? Tisuću života, Jone, deset tisuća! Pa još stotinu života dok nismo naslutili da postoji nešto što se zove savršenstvo, a onda još stotinu života dok nismo shvatili da postoji nešto što se zove savršenstvo, a onda još stotinu života dok nismo naučili da je svrha življenja u tome da otkrijemo to savršenstvo i da ga pokažemo drugima. Sada, naravno, vrijedi jednako pravilo za sve nas: biramo svoj idući svijet prema onom što smo naučili u ovom. Ne naučiš li ništa, idući ti je život jednak sadašnjem, ista ograničenja i iste poteškoće koje treba nadvladati.
: : R. Bach : : |
Svatko od nas ima neki razlog zbog kojeg želimo svojim potomcima dati određeno ime. Neko ime jednostavno nam se sviđa, drugo nosi određenu poruku, treće ima simbolično značenje, četvrto predstavlja snagu, smirenost, sreću... I pri izboru imena vodimo računa da to ime bude dobro, da svom vlasniku donese lijepe stvari u životu, da ostavi trag, dobar trag. Imena ima brojnih, tumačenja još više i svatko od nas bar je jednom u životu potražio tumačenje vlastitog imena. Zanima li vas to, posjetite ovaj link na kojem možete dobiti kratko objašnjenje značenja svog imena. Nadam se da ćete u bazi s preko 700.000 imena, pronaći značenje svojeg.
Kabalariani smatraju da se mentalne karakteristike osobe mogu pročitati pretvaranjem imena u numeričku formulu na isti način na koji se karakteristike kemijskog spoja mogu pročitati iz kemijske formule. H2O je voda, voda koja čini život. Ana je idealistična, senzitivne prirode s željom za otkrivanje kultura i poboljšanjem života. Jednostavno? Koliko Ana znate koje se uklapaju u ove karakteristike? A kada imenu pridodamo i prezime, stvar se još više komplicira. Ili pojednostavljuje. Da li da vjerujemo brojkama koje će slova pretvoriti u niz, napraviti zbroj i dati nam magičnu formulu proricanja budućnosti ili ćemo se osloniti na instinkt ne razmišljajući o formulama i odabrati ono što nam se sviđa? Previše je toga što određuje jednu osobu: datum i vrijeme rođenja, zemljina paralela na kojoj smo se rodili, položaj zvijezda tog za nas veličanstvenog trenutka, horoskopski znak, geni koje smo preuzeli od roditelja i na kraju ime i prezime koje smo dobili kako bi se razlikovali od drugih.
A nadimci i nickovi? Koliki je njihov utjecaj na naš život? Koliko čarolija njihove matematičke formule utječe na nas? Netko je u mladosti pokupio nadimak kojeg su mu prijatelji nabacili i koji je toliko srastao s nama da ga smatramo dijelom sebe. Neki su sami odabrali svoj nadimak i zaplovili prostranstvima Interneta. Nekima se taj nadimak nije svidio pa ga često mijenjaju prikazujući konstantnu promjenjivost svog duha. Neki su se tražili u nickovima, nakon nekog vremena pronašli i postali prepoznatljivi upravo zbog tog nicka. Neki su od prvog dana odabrali nick i žive s njim kao da im je pravo ime, rođenjem dano. Svaki nick, svako ime, svako slovo čine čovjeka koji ostavlja svoj trag...
|
29.07.2004., četvrtak
Zaraza
Razne studije dokazale su da je smijeh liječi, a rijeke ispitanika prošle su kroz ruke znanstvenika kako bi se našli čvrsti temelji ovoj stoljetnoj izjavi. Nedavno sam naletjela na zanimljiv, medicinski tekst o smijehu koji tumači znanstvenu stranu dobrog utjecaja smijeha na tijelo, dušu i duh. Ukratko, s medicinskog stajališta, smijeh potiče proizvodnju endorfina, supstance nervnih stanica, koja pojačava osjećaj zdravlja i otpornost na bol. Uz to, veća količina endorfina u tijelu umanjuje i neutralizira utjecaj jednog hormona, kortizona, koji proizvodimo kad smo pod stresom i koji nakon dužeg vremena uništava naš imunološki sistem. Smijeh je dobar ventil za agresivne impulse, može odagnati strahove ili pomoći nam da postanemo sigurniji u sebe, da se uhvatimo u koštac s problemima. Minuta smijeha adekvatna je zamjena za 15 minuta jogginga jer aktivira dijafragmu, abdomen, mišiće lica, vrata i leđa. Dakle, smijete li se samo četiri minute dnevno, možete zaboraviti mukotrpnih sat vremena teretane :) Sreća je zarazna...
Sretni ljudi vole se družiti sa sretnima, a nesretni se s nesretnima jer se osjećaju ugodnije u društvu nekoga s kim se mogu uspješno uspoređivati. Istina, sretni ljudi imaju energije i za druženje s nesretnikom, ali ne zadugo. Zato, stavi osmijeh na lice, počni stvari gledati s vedrije strane i uživaj. Kako je sreća zarazna, kad opet padneš u depru, okruži se veseljacima. No ti si ta osoba koja lanac sreće moraš i možeš pokrenuti.
: : Skupljeno negdje na webu : : |
Znanstveno je dokazano da je šest minuta smijeha minimalna dnevna doza potrebna zdravom odraslom čovjeku. Ne distribuira se u bočici tableta, ne može se kupiti u ljekarni, već se dijeli na svakom koraku, okružuje vas u svim situacijama, vreba na vas iza svakog ugla... Pazite, izuzetno je zarazan jer kad vas jednom uhvati teško ga se možete riješiti! Stvara grčeve mišića, nabija muskulfiber, izaziva treperenje tijela, zahvaća srce, trbuh, pluća, mozak i kad vas potpuno obuzme, ne zaustavlja se na vama već nezaustavljivo širi zarazu na svakog tko vam se nađe u blizini. Smijeh je izuzetno opaki virus :)))
Dobro sam se nasmijala jučer. Toliko dobro da sam nadoknadila cijeli tjedan jogginga, teretane, tjedne doze vitamina, minerala, povrća i voća. Kao što se kaže na kraju gore navedenog teksta: "Svakako treba napomenuti kako dugotrajni učinci liječenja smijehom nisu još dobro dokumentirani. Ne postoji dugoročna znanstvena statistika o ovoj temi. Ali, zbog navedenih razloga, izgledno je kako dobar smisao za humor može biti iznimno važan u liječenju od bolesti, a također i u uživanju u životu. Zato, uvijek čuvajte punu šaku smijeha u svojim džepovima i vidite li nekog bez osmijeha, dajte mu jedan vaš!
I još uvijek se smijem, zahvatio me opaki virus i ne mogu si pomoći. Iskreno, ni ne želim si pomoći već mahnito tražim džepove u koje ću smjestiti taj opaki virus i shvaćam da ih nemam dovoljno. Razmišljam i o tome da pronađem nekog znanstvenika koji će proučavati i dokumentirati ovu čudesnu "bolesnu" pojavu vedrine i optimizma izazvanu jednim običnim smijehom. Znate li nekog, javite mi :)
|
28.07.2004., srijeda
Nitko nije otok
Ploveći virtualnim prostranstvima blogova u potrazi za nečim, nedefiniranim, primjećujem da me privlače oni koji su malo drugačiji od svakodnevnice. Vjeruj u ljubav
Vjeruj u ljubav,
jer ljubav je sve,
vjeruj u ljubav,
ne živi bez nje.
Vjeruj u ljubav,
i sačuvaj nju,
vjeruj u ljubav u dobru i zlu.
Vjeruj u ljubav,
i sačuvaj nju,
vjeruj u ljubav u dobru i zlu.
Daj mi svoju ruku sad,
neka ljubav veže nas.
Daj mi svoju ruku sad,
kao rijedak cvijet.
Daj mi svoju ruku sad,
prava ljubav je uz nas,
nek' nas vodi u sretniji svijet.
Vjeruj u ljubav,
jer ljubav je sve,
vjeruj u ljubav,
ne živi bez nje,
vjeruj u ljubav,
i sačuvaj nju,
vjeruj u ljubav u dobru i zlu.
Vjeruj u ljubav i sačuvaj nju,
vjeruj u ljubav u dobru i zlu.
Daj mi svoju ruku sad,
neka ljubav veže nas.
Daj mi svoju ruku sad,
kao rijedak cvijet.
Daj mi svoju ruku sad,
prava ljuba je uz nas,
ona može promijeniti svijet.
Vjeruj u ljubav,
jer ljubav je sve,
vjeruj u ljubav,
ne živi bez nje,
vjeruj u ljubav,
i sačuvaj nju,
vjeruj u ljubav,
u dobru i zlu.
Vjeruj u ljubav,
i sačuvaj nju,
vjeruj u ljubav u dobru i zlu.
: : Oliver : : |
Oni u kojima se zrcali duša autora na malo drugačiji način, oni koji svoj blog uređuju srcem razmišljajući u jednoj drugačijoj dimenziji želeći dotaknuti ono najskrivenije i najkrhkije u nama. Dušu.
Čitajući neke postove, tuga se neminovno nasloni na kapke, no u isto vrijeme u srcu se rodi sreća, neobična sreća. Čudna je to, gotovo neopisiva kombinacija osjećaja koji se rađa iz titravih slova na zaslonu ekrana koju jednostavno ili osjetite ili ne. Dotakne vas tuđa riječ na neki čudan način i razveselite se spoznajom da niste jedini, da niste sami izvlačeći na površinu onud dobru staru "nitko nije otok"...
Lijepa je spoznaja da je nekim blogovima zajednička misao vodilja upravo ljubav. Čak i kad tu riječ ne možete pronaći baš tako zapisanu. I vjerujem da nas ima puno koji napišu neki tekst pa onda za nekoliko dana na nečijem drugom blogu pronađete sličnu misao s malim kozmetičkim razlikama, rekao bi mrva. Između ostalog, Hal je svoju inspiraciju za kontempliranje o ljubavi našao u jednoj dalekoj, dalekoj galaksiji :))) dok CyberGirl svoju ljubav pronalazi u zavjetovnom plesu dvoje ljudi od riječi. Jednostavno i posve osobno Surviverica otvara svoju dušu i osebujnim riječima koje je svima nama često teško izreći "Želim ti reći oprosti. Od srca - oprosti. To je najviše što ti u ovom trenutku mogu dati. Više od svog srca nemam. To je sve." pokazuje ono najveće i najplemenitije u nama. Sunčica u košmaru svojih osjećaja prema životu koji ju prečesto i nepravedno šiba iznosi dilemu koja je ponekad zajednička svima nama. Na početku te dileme uvijek kraljuje "zašto", a kraj krasi njegovo kraljevsko visočanstvo "upitnik". I odgovor se na njena pitanja ne može pretočiti u riječi. Jedino što se može je osjetiti ga srcem i vidjeti u osmjehu osobe koja te voli. Kross kroz poučnu priču poručuje kako nismo prisiljeni voljeti dok Tek tako usput proširuje sliku pojma ljubavi. Blu_morning definira svoju sposobnost ljubavi kroz malomistanku Bepinu, a blog Sound of silence zrači ljubavlju... prema svemu i teško mi je bilo izdvojiti jednu njezinu misao o ljubavi, no ipak zaustavila me misao o čaroliji poljupca. Izričajno specifičan Mezzomariner obračajući se svojoj ljubavi, piše veliko prvo slovo, a Colorblind hrabri i zrcali ono najbolje u nama. Mogla bih nastaviti ovako u nedogled... I zato ću stati i zahvaliti se svima vama gore izdvojenima, ali i svima vama koje još nisam pronašla na prekrasnim mislima koje su dotakle moju dušu :)))
Ljubav nema definicije koja se može izreći riječima, nema pravila koja možete primijeniti, nema kalupa u koju ju možete staviti. Ljubavi treba, kao što Oliver kaže, vjerovati i prepustiti se nek' nas vodi u sretniji svijet...
|
27.07.2004., utorak
Putevi
Danas je još jedan običan dan, utorak, kao i svi drugi utorci. No ne i u mojoj duši. Ne i danas, jer današnji datum za mene ima dublje značenje. Nitko to neće osjetiti jer izvana ću izgledati kao i uvijek, nasmijana i vesela, razgovorljiva i zabavna, pravi harlekin dok unutra... Unutra se događa pravi tajfun misli i osjećaja, a ja se još uvijek s osmjehom mogu prisjetiti tvoga imena i pripiti svoju dušu uz tvoju. I pitati se tko si... Predstavi Se Tko Si
Za ovim svijetom kasniš stoljeće il' dva
I na prastarom goblenu
Samo tebi nekih znanih puteva
Vežeš svoju nit
I nikud se ne žuriš
Puštaš vrijeme neka curi
Ti si zadovoljna s tim
Ja za tobom kasnim stoljeće il' dva
I da ti zavirim u srce
Tamo našao bih gnijezda labuda
Al' se ne mirim sa tim
I kada molim se za tebe
Znaj u isto vrijeme
Nemam pojma tko si ti
Koji te vjetar k meni nosi
Predstavi se tko si
Da li žena ili san
Kaži tko te k meni šalje
Do srca i još dalje
Da mu medalje dam
Ja ču čekati i znat ću tko si ti
Za ovim svijetom kasniš stoljeće il dva
I na prastarom goblenu
Samo tebi nekih znanih puteva
Slijedim tvoju nit
I dok molim se za tebe
Znaj u isto vrijeme
Nemam pojma tko si ti
: : Gibonni : : |
Kao dvije kuglice svemira dotaknuli smo se nenadano i potpuno neočekivano te plesali zajednički ples savršenstva. Ples kakav samo dvije duše mogu plesati, neponovljiv i zanosan. Ples zajedničkog rasta i smijeha, užitaka druženja i dijeljenja duša, misli i veselja, suza i tuge. Znali smo da će se kozmičke sile usprotiviti tolikom savršenstvu dvaju nesavršenih duša te primijeniti silu koja će nas na koncu razdvojiti. Neminovno i neizbježno, to se i dogodilo. Ali sila privlačenja je jača, dvije pronađene duše mogu pobijediti sve i ne postoji nijedna sila koja nas može toliko razdvojiti da misli ne mogu dosegnuti tvoje te ponovno zaplesati čarobni ples.
Vrijeme će učiniti svoje, izbrisati će detalje, donijeti slatki zaborav gorčine i uokviriti te u najljepši okvir kao poklon onom najvrjednijem što smo dali jedno drugome. U ovom slučaju vrijeme neće izabrati strane, mirno će protjecati za oboje podjednako i sporo nanositi lijek na ranu koja se golim okom ne vidi. Ma koliko se trudili i uvjeravali sebe da smo jedno drugom nebitni, da je glazba zamrla, da smo pronašli lijek i preboljeli, da smo samo prašina na zvjezdanoj stazi života, trag je dublji no što si to možemo i želimo priznati.
U tami osame, daleko od svih, posvećeni samo sebi i svojim mislima, zapet ćemo na to zrno prašine, podignuti ga nježno, znatiželjno promatrajući tu mrvicu koja se smjestila na dlan pitajući se kako taj trunak može predstavljati smisao života. I prisjetiti se svih zajedničkih trenutaka, glazbe naših srca na koju smo plesali te bar na trenutak vratiti vrijeme unatrag, znajući s jednakom sigurnošću o sili koja nas je razdvojila, da će nas drugačija sila ponovno spojiti negdje u budućnosti.
Danas je tvoj specijalni dan i pregršt dobroga ti želim iz dubine svog srca no najjednostavniju želju naučila sam baš od tebe: Danas je poseban dan i zato ti želim ocean ljubavi, more prijateljstva, jezero sreće, rijeku zadovoljstva, potok nježnosti i ni jednu jedinu kap bola!
Još uvijek se s osmjehom mogu prisjetiti tvoga imena i pripiti svoju dušu uz tvoju. Jer znam tko si i, znam, naši putovi srest će se opet...
|
26.07.2004., ponedjeljak
Drvo života
Priroda je predivna u svoj svojoj veličini i osebujnosti. I uvijek me ponovo iznenadi. Cijeli život živim u betonu smatrajući se posebnom sretnom koja ima pogled na park i zeleno dvorište puno drveća i cvijeća. No svejedno, beton iz dana u dan napreduje, pretvarajući zelene površine u sive, bezlične mase na kojima se klinci igraju smatrajući to svojim prirodnim domom. Klinci koji su, uključujući i mene, kravu vidjeli samo na slikama i koji misle da je krava ljubičaste boje s bijelim flekama :) Klinci koji su travu vidjeli u posebnim nadahnutim trenutcima njihovih roditelja koji su ih poveli na izlet u prirodu. Klinci koji ne znaju osjećaj bosonogog trčanja po travi natopljenoj jutarnjom rosom. Klinci koji...
I onda me priroda ponovo iznenadi. Oduševi. Razgali. Shvatim da i ovoj gomili betona, priroda pokazuje svoju snagu i moć, obznanjujući na izuzetan način da postoji i da ju nije tako lako uništiti. Postoji jedna zgrada u gotovo samom centru grada koja je već godinama zapuštena. Okružile su je nove zgrade, staklo, metal i beton, no ona i dalje stoji, podsjećajući nas na neka druga vremena. Ne znam kako izgleda iznutra no mogu si prema vanjskim konturama zamisliti kako je izgledala prije pedeset-šezdeset godina. Bila je ponos kvarta. Nova i moderna, tada moderne socrealističke sive fasade u kojoj se odvijala proizvodna aktivnost. Grad se širio, zgrada je starjela, pogon je prebačen na periferiju, a zgrada je ostala. Nitko u nju nije uselio do današnjih dana. Godine su učinile svoje, fasada se oljuštila, prozori porazbijali pod naletom nevremena, a priroda je umiješala svoje prste. Jednog dana, kroz razbijene tavanske prozore probile su se sramežljive i krhke grane breze.
Prizor je bio fascinantan i nije prošao tjedan da nisam prošla kraj tog nježnog, ali žilavog drveta, zaustavila se i bar na trenutak uživala u njegovoj upornosti i izdržljivosti. Ta nježna i krhka breza koja raste na tavanu zapuštene tvornice postala je moje drvo. Sve znanje koje posjedujem može steći i netko drugi, ali moje srce je samo moje
: : Johann Wolfgang Goete : : |
Koje sam čuvala i pazila u mislima, brinula se i hranila ga u mislima, kojem sam se vraćala kad mi je bila potrebna snaga kad me život lomio. Drvo zbog kojeg sam se jednom simpatično posvađala jer je još jedna osoba tvrdila da je to njegovo drvo. I onda smo shvatili da nema smisla svađati se i proglasili tu brezu "našim" drvcem. Drvo je to koje mi uvijek i ponovo ispočetka daje lekciju o izdržljivosti i upornost, čak i u najneprirodnijim uvjetima. Drvo je to koje mi daje snagu. Životnu snagu.
Već dugi niz godina tu zgradu obilaze razni stručnjaci, arhitekti, urbanisti, planiraju, zamišljaju, smišljaju što bi trebalo napraviti s tom građevinom uz vrlo izvjestan cilj rušenja cijelog kompleksa i izgradnje još jednog staklobetonskog mamuta kojem će se svi diviti i koji će se bolje uklapati u ovo potrošačko društvo. I svaki put kad čujem novi plan, odšećem do tog "rugla", ponesem digitalac i još jednom, ispočetka moje drvo i ja obavimo foto session. Vizualno sjećanje za ona vremena kada moje breze više ne bude, kada zgradu pretvore u prah označavajući još jednu kapitulaciju prirode pod najezdom betona i metala. Moje drvo živjet će i dalje jer je zauvijek zapisano u meni, nježno i krhko, no uporno i istrajno. Moje drvo i dalje će razvijati svoje zelene, mršave grane, upijati sunce i dokazivati da priroda još uvijek ima nadmoć. Ta breza moje je drvo života...
|
24.07.2004., subota
Umijeće malih koraka
Bili smo bebe. I tad je sve bilo jednostavno. Nismo previše razmišljali, reagirali smo instinktivno i jednostavno isprobavali što sve možemo napraviti. Bez suvišnih priča i mozganja. Istina, radili smo gluposti, roditeljima zadavali muku svojom vrckavošću i istraživačkim duhom, no ujedno ih veselili i nasmijavali svojim idejama. Znali smo da prvo moramo naučiti puzati da bi učili hodati. Malim koracima. I nismo pokušavali trčati prije no što smo naučili održavati ravnotežu, mučeći se napraviti prvi korak sami za sebe, bez pridržavanja i padova. Umijeće malih koraka
Ne molim Te, Gospodine, za čuda i viđenja, nego za snagu u svakodnevnom životu. Nauči me umijeću malih koraka.
Učini me sigurnim u razdiobi vremena. Obdari me osjetljivošću da odredim što je veoma važno, a što manje važno.
Molim Te za razum da odredim suzdržanost i mjeru, da kroz život ne klizim, već da razumno određujem dnevni raspored, da zapazim svjetlost i vrhunce, da s vremenom na vrijeme nađem vremena za ljepotu, umjetnost i kulturu.
Dozvoli mi da spoznam da snovi o prošlosti i budućnosti ne vode daleko. Pomozi mi da dobro djelujem neposredno, da sadašnji trenutak prepoznam kao najvažniji.
Sačuvaj me naivnog stava da u životu mora sve dobro proticati. Obdari me trijeznom spoznajom da su teškoće, neuspjesi i udarci stalni pratitelji života - uz koje rastemo i zrijemo.
Podsjeti me da srce često zamućuje razum. U pravom mi trenutku pošalji prijatelje koji će mi strpljivo reći istinu. v
Uvijek ću Tebi i ljudima pustiti da mi govore. Istinu ne možemo reći sami sebi, ona nam biva kazivana. Ti znaš koliko nam treba prijateljstvo. Daj mi da budem dorastao tom najljepšem, najzahtjevnijem i najosjetljivijem daru.
Daj mi dovoljno mašte da u pravom trenutku, na pravu adresu uputim paketić dobrote uz popratno pismo ili bez njega.
Stvori od mene čovjeka koji će brazdati duboko poput broda, kako bi dotakao i one koji su "ispod".
Oslobodi me straha da propuštam život. Ne daj mi ono što želim, već ono što mi treba.
Nauči me umijeću malih koraka.
: : Antoine de Saint-Exupery : : |
A padali smo puno. Nekad smo zbog tih padova plakali, nekad se smijali. Ali svaki put smo se dizali i pokušavali ponovo. Pokušavali sve dok nismo uspjeli. I taj ozareni smiješak zadovoljstva zbog uspjeha naši bližnji nikad neće zaboraviti no mi se često toga ne možemo prisjetiti.
Zašto? Zato što smatramo da to i nije bio neki poduhvat? Zato što su nas naučili misliti pa sad težimo puno većim, višim i grandioznijim stvarima od jednog jedinog koraka? Sjetimo se ponekad tog smiješka u obliku osjećaja koji se rodi u nama pri velikom uspjehu. Kad smo zaista sretni i ponosni sami na sebe. No, rijetko tko od nas pomisli da i najveličanstveniji pothvat kreće upravo s tim jednim, malim, nezamjetnim korakom. Srećom sjetimo da se nakon pada treba i podići, ma koliko boljelo, stisnuti zube i nastaviti dalje. A nastavak dalje kreće malim korakom. Istim onim kojeg smo naučili kao bebe. Onim o kojem nismo razmišljali već jednostavno pokazali upornost dok se nije dogodio. A danas često razmišljamo isplati li se napraviti korak... i ako se isplati u kojem smjeru ga trebamo napraviti. Prestanite toliko razmišljati i vjerujte sebi. Vjerujte unutarnjem glasu koji vas vodi čak i kad je taj glas u potpunoj koliziji s vašim razumom. Taj glas vas je naučio da se nakon pada morate dignuti. Taj glas vas je naučio zakoraknuti...
Zamislite da ste kao beba bili neodlučni, da ste pri prvom padu na guzu odustali i rekli sami sebi "ovo je preteško, ne isplati se". Zamislite da se niste oslanjali na instinkt već da ste znali razmišljati, analizirati i vagati te da ste jednostavno pri prvom neuspjehu odustali. Kakav bi vam život bio? Shvaćate li sad vrijednost tog jednog jedinog koraka? Život je prekrasna igra satkana od malih koraka koje činimo uporno se dižući nakon pada nastavljajući dalje instinktivno znajući da nas čeka još puno doživljaja, lijepih i ružnih. Iako bi ružne zaobišli u velikom luku, nešto unutra vam govori kako i to treba proživjeti da bi znali cijeniti ono lijepo i dobro. Jer da ne postoji "loše" po kojem bi kriteriju znali procijeniti ono dobro. Sve bi bilo isto, jednostavno i dosadno.
Radite male korake. I dok to činite osvrnite se oko sebe, uživajte u jednostavnosti tog trenutka, u svijetu koji vas okružuje i budite ponosni sami na sebe. Jer nije lako napraviti mali korak, jednostavnije je raditi velike, protrčati kroz život, stići najkraćim putem od točke A do točke B, veseleći se cilju ne percipirajući da je upravo put kojim ste prošli najveći užitak i zadovoljstvo. Neka vam svaki sljedeći mali korak bude potpuno novo iskustvo koje radoznalo iščekujete jer tek tada ćete znati pravu vrijednost dostizanja cilja...
|
21.07.2004., srijeda
Majko
Evo i mene opet. Pssssssttttttttt... nemojte nikom jeći da sam tu. Majita je na godišnjem pa sad u kuhinji nešto spjema i tako sam se dočepala kompa da se i ja malo igjam. Sinoć nam je u gostima bio jedan stjiček koji je meni bio strašno dosadan, toliko dosadan da sam skoro zaspaja od njegovog monotonog gjasa. Čini mi se da se Majita počela dosađivati, no kako je taj stjiček njen staji pjijatej, nije ga htjeja uvjijediti pa se tjudila pozojno sjušati. Taman sam zakjopija oči, puštajući svoj maji mozak da zapjovi beskjajnim pjostjanstvima snova kad je iz stijčeka iskočio njegov ajter ego, mjado stvojenje cjne kose i vejikih pjavih ociju. U čudu me pogjedao nakon što je sa sebe otjesao imaginajnu pjašinu i zapitao:
"A tko si ti?"
"Bok, ja sam Majitin ajtej ego, Mudjica. A tko si ti?"
"Ja sam Marko, njegov alter ego. Skoro sam zaspao od dosadnog razgovora kojeg vodi pa sam se odlučio malo razdvojiti i zabaviti sam za sebe. Što ti radiš?"
"Dosađujem se. Stjiček nije još inače, ali danas mi je nekako dosadan. Nejvozan je, žeji nešto reći, no ne usudi se pa bjebeće bez veze."
"Hahahaha sad znam zašto te zovu Mudrica... U pravu si, on joj već duže vrijeme želi nešto reći, otvoriti svoju dušu i pokazati joj što osjeća no ona nikad nije pokazala nikakav interes prema njemu u tom smislu pa ga je strah. Dobra si, Mudrice, jako dobra..."
"Znam" kažem ja samouvjejeno, fjknuvši nosom kao da je to opće poznata stvaj, sjetna što sam izazvaja njegov smijeh i intejes
"I što ćemo sad? Imaš kakve igračke pa da se zabavimo malo?"
"Imam Bajbiku, jego kocke i čovječe ne juti se... hoćeš mi pomoći da Bajbika konačno uvjeji Kena da je među njima gotovo? A da zajedno izgjadimo dvojac od jegaća?"
"Barbi? Lego? Čovječe ne ljuti se? A joooj, nemaš PlayStation? Grooznooo... Vidim imate komp, imaš kakvu pametnu igru na njemu?"
"Ne baš, Majita se ne igja igjica, stajno nešto jadi pa mi ne da da pjčkam po kompu"
"A da mi pomognemo ovom mom davežu da konačno gukne i izbaci toj tvojoj Mariti ono što osjeća?"
"Pa ne bi bilo joše, samo kako ćemo to napjaviti. Mislim da nije dobro petjati se u to, pogotovo jer Majita ne jazmišja o njemu kao o fjajeju."
"Izludit će me više razmišljanjima o njoj. Svaki trenutak njegovih misli zaigran je idejom o njima, zajedno. Neće se zabavljat sa mnom, kad mu nešto kažem, odgurne me i nastavlja razmišljati o njoj. Kao da je na teškim drogama..."
"Gje, ja znam svoju Majitu. nije ona trenutno za takve izjeve nježnosti. Si vidio kako je izbjegja pitajne "jubi ji koga". Vješto se izvukja iz te kjopke. Kažem ti, pustimo ih nek' se sami dogovoje. Bit će vjemena i za to"
"Misliš? A što će biti sa mnom?"
"Ti ćeš, izgjeda, češće dolaziti nama u goste pa ćemo se ti i ja igjati. Jednom ja bijam igju, jednom ti. Okej?
"Uhhh, ok, sljedeći put ja donosim PlayStation, a sad ćemo uzeti lego kocke i dosađivati se s njima. Uopće nisi za akciju"
Samo sam se nevino nasmješija, pjimila ga za juku i odveja u sobu gdje smo dugo u noć sjagaji dvojac. Baš mi je sjatki taj Majko, nadam se da ću se uskojo opet igjati s njim. A i stjićek se majo opustio pa je pjesato bjebetati. Kad bi baj skupo hjabjosti i bjebnuo ono što mu je na duši, Majko i ja bi se sigujno još više igjaji. A Majko mi je obećao da će sjedeći put osim PjajStejšna donijeti i bjdo gumenih bombona. Čini mi se da se i ja njemu majo sviđjam. Što vi misjite? =:)))
|
20.07.2004., utorak
Oslobođena ptica
Kao klinka sam od mame na poklon dobila zlatnu narukvicu, jednu od onih na koje imaju ringove na koje se može stavljati privjesak. I svake godine za rođendan bi dobivala od nje novi privjesak. Prve godine dobila sam zlatno srčeko uz riječi "da moje zlato ima puno, puno ljubavi u životu". Tada mi te riječi možda nisu puno značile, no danas...
Druge godine dobila sam minijaturnu zlatnu lopaticu za smeće (škovaceru po dalmatinski) kako bi brzo i jednostavno pokupila i riješila se smeća koje me čeka u životu. Treće godine stiže kockica uz poruku da je život kocka, rizik koje se isplati preuzeti kako bi život bio zanimljiv i osebujan. Naravno, četvrte godine stigao je privjesak u obliku vreće s novcem na kojoj je pisalo 1.000 dolara. Za ovaj privjesak vam vjerojatno ne treba dodatno objašnjenje, no moram priznati da često poželim da je ta vreće čarobna i da iz nje mogu izvući prave papirnate novčanice. No, nije i predstavlja jednu lijepu uspomenu te želju da mi u životu bude dobro. Na moju majku mislim sve snažnije i snažnije. Korijeni moje jakosti i sposobnosti da se ne predam pred poteškoćama proizlaze iz njene ljubavi. Osamljenost, što uvijek vreba i u životu ispunjenom ljubavlju i koja mi je prije tri godine iznenada otkrila svoje Meduzino lice, još uvijek u njoj pronalazi utjehu i snagu nadvladavanja. Njezina je potpuna i konačna ljubav prema meni ono najčistije i najnepokvarljivije što mi je život dao... Suviše brzo mi je bila oteta, upravo u času kad sam joj mogla početi vračati ono što sam do tada od nje samo dobivala.
: : Marisa Madieri : Vodenzeleno : : |
Peta godina, ujedno i zadnje godina kad sam dobila zlatni privjesak na poklon, nosila je sa sobom čudesnu mješavinu simbolizma i prekrasnog filigranskog rada. Te godine na poklon sam dobila malu krletku, okruglu i predivno napravljenu koja je sadržavala zlatnu ljuljačku na kojoj je mirno sjedila crna pričica zlatnog kljuna. Divila sam se tom prekrasnom poklonu, ljepoti izvedbe, strpljenju i ljubavi zlatara koji je uložio svoje znanje i trud u proizvodnju jednog tako prekrasnog nakita. Mama je poklon popratila riječima: "Život ponekad zna izgledati kao kavez no pogledaj tu ptičicu kako se smireno ljulja na svojoj ljuljačci i donosi ti užitak samim svojim postojanjem. Ponekad, čak i zlatne žice kaveza u kojem se nalazimo izgledaju ljepše od nepoznatog što se nalazi izvan. Na nama je da izaberemo hoćemo li živjeti u ugodnom, mirnom i poznatom zatvoru ili ćemo raširiti krila, probiti žice kaveza i doživjeti punu širinu slobode. Biraj pametno, mudrice moja, živi svoj život i zapamti: sve što radiš, sebi radiš..."
Sjetim se često blagosti njenog glasa kojim je to izgovarala, neprocjenjive ljubavi u pogledu kojim me mazila i osjećaja neke sjete i tuge kojeg sam znala doživjeti u njenom zagrljaju. Nosila sam svoju narukvicu stalno, pazila na nju u svojim ludim tinejđerskim danima, čuvala kao nešto neprocjenjivo, shvaćajući sa svakim danom sve više da je simbolika svakog privjeska bila važnija od materijalne vrijednosti same narukvice. Nosila sam ju sve do njenog odlaska u nebo, kada sam se s teškom mukom morala suočiti s njezinim odlaskom. Prolazili su dani, tjedni... mjesec dana nakon njene smrti pogled mi je slučajno pao na narukvicu koju sam još uvijek nosila. Prisjećajući se njenih želja i objašnjenja za svaki privjesak koji krasi narukvicu, lagano suznih očiju stigla sam i do krletke... krletke u kojoj više nije bilo ptice. Krletka je bila čitava, na jednom mjestu žice su bile lagano savinute, ljuljačka je još uvijek bila na svom mjestu, ali mala crna ptica zlatnog kljuna više se nije ljuljala na njoj. Oslobodila se... bila je moja prva pomisao. I iako vjerojatno postoji racionalno objašnjenje njenog nestanka s neoštećene narukvice, vjerujem da je ptica, zajedno s mojom mamom odletjela, raširila krila do pune širine i slobodno zaplovila prema nebu
|
19.07.2004., ponedjeljak
Pismo neznanim prijateljima
Najteže je započeti pismo nekome koga ne poznaješ. No, držeći se onog, ako ne izgovoriš svoje misli, nitko za to neće ni znati... Pismo je ovo za sve nas kojima je teško, one koji su bolesni, depresivni, utučeni, ranjeni, osamljeni... sve one koji bi trebali znati da nisu sami. Brojni su blogovi koji svojim tonom pokazuju koliko ima težine u životu, koliko sve može izgledati besperspektivno, crno i nikakvo. I koliko snage jedna osoba može imati da to prebrodi. Osnovni zakon života je radost... misli na uspjeh i bit ćeš uspješan... misli na zdravlje i bit ćeš zdrav, misli imaju snagu ostvarivanja... : : Kross : : |
Ne znam koliko vama znače komentari, no vjerujem da ih percipirate i proučite. Shvatite li u tom trenutku koliko ima nepoznatih ljudi koji misle na vas? Koji vam žele dobro? Koji vam prenose svoju pozitivnu energiju? Još uvijek mislite da ste sami u svojoj tuzi, bolu i razočaranju? Pogledajte još jednom :) I onda kad prijatelji i bližnji po vašem mišljenju zakažu, razmislite još jednom. Uvijek, baš uvijek, se možete osloniti na činjenicu da postoji netko tko je uz vas i koja misli na vas. Pa makar ta osoba postojala samo u "virtualnom" svijetu. I znate, kao i ja, da vam treba netko tko će biti uz vas, na koga ćete se i fizički osloniti i da ovo što sam vam rekla možda i ne predstavlja veliku utjehu, ali... Srećom, postoji taj "ali" :) Sjetite ga se u trenutku kad krene plimni val crnih misli, sjetite ga se kad razmišljate napraviti nešto loše, sjetite ga se kad krećete na operaciju, sjetite ga se i onda kad mislite da se ničeg sjetiti nemate. Jer za nešto se želite uhvatiti pa zašto to ne bi bilo jedno obično, ali ujedno i veliko "ali" :)
|
18.07.2004., nedjelja
Ljepota različitosti
Zadivljuje me ponekad bahatost i arogancija začinjena izuzetnim samozadovoljstvom neznanaca koji se iz nekog čudnog, meni nejasnog poriva, nađu pozvani drugima tumačiti život i nametati svoje stavove kao jedine ispravne. Nemam ništa protiv dobre rasprave, konstruktivne razmjene mišljenja začinjene velikom količinom tolerancije i prihvaćanja različitosti. Dapače, uživam u takvim razgovorima, no, u ovom je slučaju razgovor bio bitno drugačiji. Ljudski je griješiti, a još ljudskije razumjeti pa ću probati shvatiti taj impuls koji neki osjete da mi "nacrtaju" neke stvari za koje se očito osjećaju stručnjacima. Jednom prilikom, totalni neznanac mi je prišao čuvši razgovor o mom najdražem filmu "Grad anđela" i započeo isprva simpatičnu priču o anđelima koja se pretvorila u katoličku propovijed objašnjavanja pojma. I to vrlo agresivnim i ponižavajućim tonom. Identitet
Kako tražiti sjedinjenje s Bogom?
Što ga više tražiš, to stvaraš veću udaljenost između njega i sebe.
Kako se može nadvladati ta udaljenost?
Shvatiti da je nema.
Znači li to da smo Bog i ja jedno?
Niste jedno, niste dvojica.
Kako je to moguće?
Sunce i njegove zrake, ocean i valovi, pjevač i njegova pjesma - nisu jedno. Nisu dvoje.
: : Anthony de Mello: Minuta mudrosti : : |
Obzirom da me nije do tad poznavao, nije mogao imati sliku veličine mog znanja i vjeroispovijesti, pa me začudio njegov poriv da mi objašnjava "naše" tradicionalno učenje o anđelima jer njegovo i moje učenje ne mora nužno biti istog porijekla. Može, ali i ne mora biti istog porijekla no ta si je osoba dala toliku slobodu da pretpostavlja da je tako bez poznavanja svog sugovornika.
Moje je ishodište kako je vjera osobna stvar, stvar izbora svakog pojedinca. Crkva je za mene, u posljednje vrijeme, postala institucija koju izbjegavam, smatrajući da mi za moje razgovore s Bogom ne treba posrednik. Bog je svugdje oko nas i u nama pa kad osjetim potrebu, popričam s njim, komuniciramo mislima bez obzira gdje i s kim se u tom trenutku nalazila. Kad osjetim potrebu za mirom i duhovnim smirajem, mogu to pronaći i u gradskoj vrevi, šetajući prirodom ili Mirogojem... popričam s brojnim anđelima koji nas svakodnevno okružuju i pronalazim traženi mir. Zato i volim taj film, jer na lijep i osebujan način pokazuje da nas anđeli okružuju i kad nismo svjesni njihova prisustva. Njegov stav je drukčiji i to je apsolutno uredu, ali me smeta bahatost i arogancija kojom je svima nama držao predavanje o istinskoj vjeri, uvjeravajući gotovo vičući kako imamo krive stavove. Ljudi su međusobno drugačiji i upravo zbog toga je pravi užitak međusobno se družiti, razgovarati, razmjenjivati mišljenja, debatirati, ali zadovoljstvo razgovora leži u ugodnom nivou, bez agresije i svađe. Svatko ima pravo na svoje mišljenje i ono što me izluđuje je tuđa netolerancija i postavljanje razgovora na način da razgovor uopće ne postoji jer su njegovi stavovi jedini mjerodavni.
Vjera je po meni nešto što čovjek osjeća u sebi i na koji način to što osjeća zrači oko sebe. Na koji način to što osjeća provodi u djelo u svom svakodnevnom životu. Cijeli razgovor je predstavljao, za mene neuspješan, pokušaj da se nekog impresionira inteligencijom, znanjem, načitanošću, elokventnošću i duhovnošću. Postoje ljudi koje krase sve te kvalitete i imam sreću družiti se s njima, a moje je iskustvo da takvi ljudi na nameću svoje mišljenje drugima, ne razbacuju se pojmovima koje ni sami ne razumiju, poštuju tuđe stavove jednako kao i svoje te prihvaćaju i njeguju različitosti među ljudima. I slušaju. Prije svega znaju slušati osobu s kojom vode razgovor. Istinski duhovan čovjek osjeća i nema potrebu nikome ništa objašnjavati. Jednostavno živi i pušta druge da žive prema svojim mjerilima te iznosi svoje znanje i mišljenje kad ga netko zatraži. Takvi su ljudi cijepljeni protiv agresivnih poriva nametanja vlastite veličine i misli kao jedinih ispravnih. Na svakome od nas je da se prema vlastitom izboru definiramo, da odaberemo u što ćemo vjerovati, voljeti, čitati, gledati i slušati, ali jednako tako i drugima prepustiti istu slobodu i pravo izbora. I ta sposobnost nas čini ljudima.
|
17.07.2004., subota
Val u nama
Promjene ne dolaze izvana, barem ne u cijelosti i ne one velike, životno važne. I dok to ne shvatimo, ponašamo se kao s početka de Mellove priče. Možda u tome i leži bit zrelosti? Možda je zrelost onaj trenutak kad shvatiš da je ključ tvog života u tvojim rukama i da si ti jedina osoba koja može nešto promijeniti. Vanjski utjecaji mogu biti kratkoročno rješenje, mali valići promjene koji čeznu za onim velikim, najvećim i najbitnijim valom. Mali valići predstavljaju osvježavanje boje na maski koju svako jutro navlačite na lice i svaku večer, prije spavanja skidate. No onaj veliki val, najbitniji val... val je vlastitog unutarnjeg zadovoljstva. RAZMIŠLJANJE
Godinama sam bio nervozan (neurotičan). Bio sam plašljiv, depresivan i ohol. I svatko mi je govorio: Ti se moraš promijeniti. I svaki bi mi rekao kako sam neurotičan. Bili su mi već dosadni, i ja sam im obećavao i mislio sam se promijeniti, ali nikad nisam uspio pa koliko god sam se trudio. To što me je najviše boljelo, bilo je da mi je najbolji prijatelj uvijek govorio kako sam neurotičan. I on je uvijek ponavljao, da se moram promijeniti. I njemu sam obećavao, pa opet nije od toga bilo ništa, to nikad nisam uspijevao. Tako sam se osjećao bespomoćan i zarobljen. Jednog mi dana reče on "Ne mijenjaj se! Ostani kakav jesi!" I nije važno, da li ćeš se ti promijeniti ili ne! Volim te, onakvog kakav jesi. Tako neka bude" Te riječi su zvučale poput glazbe u mojim ušima. "Ne mijenjaj se, ne mijenjaj se, volim te...". I ja sam se otpustio i postao sam življi, i gle čuda nad čudom - ja sam se promijenio. A sada znam da se nisam u istinu mogao promijeniti, dokle nisam našao nekoga, tko me zaista volio, bez obzira da li ću se promijeniti ili ne. "Volim te" "rado te prihvaćam onakvog kakav jesi" kad se nekome reče onda njemu ili njoj čini neobično dobro. Biti voljen bez preduvjeta i pretpostavki omogućuje život pun smisla. Ako se netko osjeća voljen i ljubljen onda može velikodušno darovati svoj život, može se zauzimati za ljude a da uopće ne gleda što mi to donosi. Ne odbacujte sebe govoreći kako ništa ne vrijedite! Dopustite si biti voljeni! Prihvatite sebe takvi kakvi jeste sa svim svojim vrlinama i manama!
: : Anthony de Mello : : |
Val je to koji donosi smiraj, zadovoljstvo i mir. Val je to koji donosi ljubav prema sebi i prema drugima. Val je to s kojim smo rođeni i koji čeka dobar vjetar, pravi trenutak, da vas povede na čarobno putovanje vlastitih vrijednosti i prihvaćanja.
Kod nekih se taj val pokrene ljubavlju druge osobe, osobe koja vas prihvaća sa svim manama i vrlinama. Kod nekih se probudi nakon događaja kada ih nebo upozori na greške i pokaže snagu vala koji se u njima nalazi. Kod nekih se val pokrene čitanjem nekog teksta, slušanjem glazbe, gledanjem nekog filma... A znate što je najzanimljivije? Najzanimljivije je to što te promjene ne trebaju biti i često nisu grandiozne, ne zahtijevaju vatromet i veliku pompu.
Jedino što zahtijevaju je da čarobnom valu dopustite da s vašeg lica skine masku koju ste sami sebi nametnuli. Trenutak kad otkrijete svoje pravo lice, zadovoljni sami sa sobom upravo onakvima kakvi jeste. Trenutak je to kad je taj val na svom vrhuncu, kad ispire grijehove prošlosti i donosi prekrasnu budućnost. I onda ćete shvatiti da promjena ustvari nije promjena već jednostavni povratak na ono istinsko u vama. Probudite val u sebi i dopustite mu da vas ponese na prekrasno putovanje...
|
15.07.2004., četvrtak
Pobuna alter ega
Sinoć sam imala pravu malu pobunu. Probudio se moj alter ego, dijete u meni iskočilo je vani, energično lupilo nogom u pod i izjavilo:
"Neću se više tako igjati! Nisi fej!"
Začudila me ta neočekivana reakcija pa sam raščupano, milo stvorenje zabrinuto zapitala:
"Što je bilo? zašto se toliko ljutiš?"
Dijete me pogledalo svojim bistrim okicama, nakrivilo glavu kao da želi provjeriti da li je u mojoj glavi ponestalo inteligencije kad ne kužim i nakon nekoliko trenutaka ispitivanja pogledom zaključilo da mi mora objasniti o čemu se radi.
"Gjedaj... već te nekojiko dana pjomatram, vidim da se zabavjaš pa me zanimajo što piskajaš. I što je to važnije od igjanja i pjiče sa mnom. Pjočitala sam taj tvoj bjog i pitam se kad ćeš mene pustiti majo da se igjam"
Mladi smo onoliko dugo koliko dopustimo da dijete u nama živi |
Gledajući u te bistre oke, na trenutak sam požalila što sam to dijete naučila čitati (kao da sam imala izbora), ali istovremeno shvatila i da zaista nisam fer. Okrenem se ponovo prema ekranu, preletim preko dosad napisanih tekstova i shvatim da sam strašno ozbiljna u svojim tekstovima. A inače nisam takva. Vratim pogled na dijete čija neukroćena kosa svezana u nekoliko kikica je od ljutnje još više bila raštkana, gledam to milo lice s prkosnim nosićem, slatke usnice i zubiće koji razvlače omiljene gumene bombone, znajući da sad slijedi ono što je velikoj većini od nas teško izjaviti.
"Oprosti"
Zaustim tiho spuštajući pogled jer ne mogu izdržati to njeno prodorno dječje zurenje.
" Da...da... opjosti. Sve kužim. Nema fjke. No još uvijek mi nisi jekla kad ćeš me pustiti da se ja malo igjam"
"Evo, gasim komp i sve ostalo vrijeme ove večeri posvetit ću se tebi"
"Ne... nisi me shvatija dobjo. Ja zejim ostaviti tjag na TVOM bjogu"
Sad je na meni bio red da se po drugi put iznenadim.
"Kako misliš da ostaviš trag na mom blogu?"
"Jepo! Daj mi majo tu tipkovnicu da i ja nešto napišem. Da oni koji NAS čitaju, skuže kako smo kuj ekipa, a ne samo fijozofi. Kako smo zabavni, veseji, vojimo gumene bombone, kišu i skakanje po jokvama, miris svježe pokošene tjave, okus moja... kako vojimo zoojoski vrt iako nam je žao što životinje ne mogu biti sjobodne... kako smo jednostavno kompjicirane i kompjicijano jednostavne istovjemeno... kako... "
I taman kad se moje dijete spremalo uzeti dah i nastaviti s paljbom misli iz njene mudre glave, iskoristila sam taj trenutak, tu sekundu i ubacila se u njen monolog.
"Shvatila sam. I apsolutno si u pravu, mudrice moja"
Iznenađenje je sad prebačeno na drugu stranu, mudrica je ostala poluotvorenih usta kroz koje se čulo uzbuđeno disanje.
"Stvajno?"
"Da, da, stvarno. U pravu si... dio si mene i u zadnje vrijeme sam te zanemarila. Morala sam se malo ispuhati, baciti svoje uzburkale misli na papir, pročitati ih izvan svoje glave, posložiti i urednije percipirati. Pri tome sam zaboravila na tebe... oprosti još jednom"
"Maaa daaaj... sve je okeeej. Nisam ja baš htjeja tako gjasno reagijati. Ne juti se na mene, samo mi je bijo jako dosadno"
Uslijedio je veliki osmjeh i pogled pun razumijevanja koji liječi sve rane. Raširila je svoje ručice i čvrsto me zagrlila. I to mi je baš trebalo.
"Znaš, ne mojaš ti meni baš svaki put dati da se igjam na tvom bjogu... dat ćeš mi ponekad da i ja nešto naškjabam i sve će biti supej. Okej?"
"Okej, mudrice. Idemo sad ovo dovršiti, staviti na blog pa ćemo u šetnju gradom"
"Sjuper! I nemoj im zabojaviti napisati da jako vojim gumene bombone..."
Dogodi mi se da često zaboravim na usnulo dijete u meni. Koje je zajedno sa mnom prebrodilo loše i uživalo u dobrim danima. Zaboravim ponekad koliko je dobar osjećaj smijati se od srca, uživati u običnom danu, jednostavnom zvuku i promatrati svijet drugačijim, nevino dječjim očima. Srećom, kad to zaboravim, iskoči moja mala mudrica i glasno, ako treba, me podsjeti na to. Njegujte dijete u sebi i pustite ga da se što češće igra. U tome i je užitak življenja :)
|
14.07.2004., srijeda
Rebro u potrazi za vlasnikom
Žena sam. Još uvijek svoja, ne tuđa. Nastala od rebra. I sudbina mi je pronaći tijelo kojem pripadam, iz kojeg sam nastala. Eva je moja davna majka i često poželim s njom malo popričati. Bio bi to opširan razgovor, prava mala debata, no, jabuka ne pada daleko od drva, pa se ni ja, njena kćer po duhu, ne razlikujem previše. Vjerovala je Eva zmiji, vjerujem i ja raznolikim zmijama u mom životu. Nekima manje, nekima više. Pojavljuju se tu i raznoliki Adami. Znam da sam rođena u zajedništvu s jednom zmijom, jednako kao i u zajedništvu s jednim Adamom. I zmija i Adam su od prvog dana rođenja dio mog lika te, naravno, dođe vrijeme da krenem u potragu za njim jer zmija je i tako uvijek tu, nju ne moram tražiti. Dapače, ponekad bi je se htjela i riješiti no nisam pronašla dovoljno efikasno sredstvo za tamanjenje. I kad krenem s isprobavanjem umetanja rebra u nesavršeni kalup novog kadnidata, nekako uglavimo rebro u predviđenu, još neispunjenu prazninu koja se s godinama i neuspjelim pokušajima uglavljivanja drugih rebara malo razlohala, pojavi se zmijica, namigne vragolasto i pokaže novu crvenu, slatku, taman sazrelu jabuku. Mjeri svoj uspjeh po tome čega si se sve morao odreći da bi to ostvario. |
Novi kalup na vidiku. I prisjetih se ja princa iz bajke, koji je sa staklenom cipelicom šetao svijetom u potrazi za vlasnicom i zavidim mu jer znam da staklo neće promijeniti svoj oblik pri pokušajima uvlačenja razno raznih veličina i oblika stopala. Najgore što mu se može dogoditi je da se cipelica razbije... A rebro? Rebro se može u određenoj mjeri savijati, prilagođavati, istesati, uglaviti u nesavršeni kalup i ma koliko bolno bilo, ostati zadovoljno što je konačno pronašlo kalup u koji se uklopiti može. I kalup se pod utjecajima mnogobrojnih pokušaja može promijeniti, proširiti, okrhnuti... i promijeniti svoj prvobitni izgled i oblik. Kako znati koji je prvobitni kalup i prvobitno rebro sudbinski te oblikovno povezano kad su oba tijela s godinama doživjeli promjene? Ukalupljeno rebro pogleda povremeno zmijicu koja kao neki maher trgovačkog zanata svako malo izvlači novu jabuku, novi izazov, sjajno nudeći znajući da potražnja još uvijek tinja. No rebro ostaje u kalupu, nekad zbog čeličnog stiska kojeg osjeća na svojim porama iz kojeg se jednostavno nema snage izvući, a nekad zbog nježnog, laganog zagrljaja kalupa koje je toliko ugodno da rebro nema želje riskirati i izgubiti svoju sigurnu luku zbog možebitnog, upitnog boljitka. Zaista, postoje crvenije jabuke, ljepše, slađe, ukusnije, no ako je kalup ugodan, u velikoj mjeri odgovarajući, pokazuje naklonost i pažnju svom rebru, zašto ga mijenjati? Raste li kalup, rasti će i rebro s njim. Raste li rebro, strpljivo i nenametljivo, i kalup će se širiti i rasti. Savršena simbioza dvaju nesavršenih tijela koja su jednom u davnini razdvojena i, ukoliko im sreća okrene svoje lijepo lice, ponovno sklopljena u savršenu jedinku.
|
13.07.2004., utorak
Čudan dan
Jedan je od onih čudnih dana. Mirnih. Memljivih. Snena glazba provlači se uredom, Gibonni i Oliver ubojita su kombinacija. Play lista koja se isporučuje s žiletom kao bonus dodatkom :) Baš onda kada misliš da moraš posjedovati samoga sebe i braniti se, propast ćeš. Jer ti nisi stvoren da budeš otok koji postoji sam za sebe, ti si stvoren za ljubav prema nekome, za davanje, za odricanje... Samo kad daješ samoga sebe, kada se gubiš, samo tada ćeš moći živjeti."
: : Joseph Ratzinger: : |
Svaka riječ njihovih pjesama zabada se kao otrovna strelica u moju dušu i blago se stresem ne bi li se riješila tog imaginarnog otrova. Zaborav pokušavam pronaći ploveći virtualnim oblacima čitajući tuđe misli. I pitam se postoji li u mojoj glavi nešto što još napisano nije. Sve sam uvjerenija da ne postoji :)
Svaki ton baca me u takvo raspoloženje da bi se najradije nalazila u svoja zamračena četiri zida uz snenu svijetlost svijeća, skvrčena na podu s čašom vina u ruci dok iz zvučnika dopire ista ubojita kombinacija riječi i zvuka, a suze se nezaustavljivo kotrljaju niz lice. Znate onaj osjećaj kad svjesno ulazite u "bad" i znate da to nije dobro, ali uživate u tom osjećaju i ne možete (želite) si pomoći. Nadljudskom snagom borim se protiv te želje, zube stišćem do boli, znajući da utapanje u vlastitoj boli donosi olakšanje, ali istovremeno i gnušanje zbog spoznaje da sam izabrala jednostavniji put. Ne posjedujem sebe, dala sam se u cijelosti i izgubila se. A osmjeh zadovoljstva ne silazi s lica i ponovo otkrivam sebe. Rekla bi da sam još jednom počela živjeti :)
:: Pees: Zahvala CyberGirl na inspiraciji i na tome što je napisala gotovo sve što se i meni vrti po glavi :)))
|
12.07.2004., ponedjeljak
Prijatelji životinja
Svaki čovjek je dijete svojih postupaka.
: : Miguel de Cervantes
Udaljimo se malo od duhovnih i filozofskih tema, na sasvim obične, svakodnevne. Stigla je sezona godišnjih odmora, a kao grozna posljedica istog su sve češći apeli putem medija s molbom vlasnicima kućnih ljubimaca da ih ne izbacuju na ulicu jer ne znaju kuda bi s njima. Kao ljubiteljica životinja i vlasnica malog zoološkog vrta, pitam se što tim ljudima prolazi kroz glavu u trenutku kad životinju ostavljaju na cesti. Meni su moji ljubimci članovi obitelji i taj čin mi je ravan činu da dijete ostavite na ulici za vrijeme godišnjeg jer ne znate gdje bi s njim. Žalosno je da i treću godinu za redom postoji potreba da Prijatelji životinja nastavljaju edukativnu kampanju zaštite kućnih životinja pred nadolazeće godišnje odmore. U sklopu kampanje, Prijatelji životinja također će preko svoje web stranice pomoći pri udomljavanju pasa iz gradskog azila u Dumovcu, kako bi svi zainteresirani za udomljavanje napuštenih i zaboravljenih pasa mogli vidjeti fotografije pasa.
Pozivamo se na humanost i duhovnost, sposobni smo napisati kilometarske priče o dobroti, hvaliti se vlastitom razvijenom svijesti o dobročinstvu, a onda na ovakvim "malim" stvarima pokazujemo kakvi smo zaista iznutra. Nisam frik za životinje, jednostavno ih volim i teško mi je vidjeti napuštenu životinju na cesti koja svojim pogledom moli za pomoć. Pripreme za moj godišnji su višemjesečne, radi se raspored tko i kada kako bi svi obiteljski kućni ljubimci svakog dana imali nekog tko će se brinuti za njih, a nerijetko se godišnji planira i prema mogućnosti hotela ili apartmana (kojih u Hrvatskoj ima za prste jedne ruke nabrojati) koji primaju kućne ljubimce u svoje objekte. No životinje su kao i ljudi, preuzmeš obavezu i držiš je se cijeli život, a nagrada koju za to dobiješ bezgranična je ljubav i povjerenje te topli, zaljubljeni pogled u veselim okicama. Imate li mogućnosti, posjetite stranice azila Dumovac i izaberite prijatelja za cijeli život. Jedna mala njuškica bit će vam zauvijek zahvalna na tom potezu :)
|
11.07.2004., nedjelja
Moć riječi
Oženi se osobom s kojom rado razgovaraš i u čijem društvu uživaš, jer kad ostarite razgovor će biti jedna od najvećih kvaliteta vašeg zajedništva.
Pitate li ljude koja je najveća moć, dobit ćete raznolike odgovore. Od moći izbora, osjećanja, razmišljanja, djelovanja, govora, ljubavi, mržnje, egzistiranja... i svatko od njih je u pravu jer sve su naše moći najveće i same po sebi čudo. Iako ljudi imaju tendenciju uzimanja stvari zdravo za gotovo, trebali bi ponekad zastati i razmisliti kakva smo jedinstvena bića, prava mala čuda, svatko za sebe. Dogodi mi se ponekad da se ujutro probudim, otvorim oči i shvatim da sam tim jednim jedinim naviknutim pokretom napravila i doživjela nekoliko čuda istovremeno.
Samim buđenjem čulo sluha povezalo se s mozgom i krenulo s percipiranjem zvukova oko mene, rano nedjeljno jutro daleko od žamora poslovnog dana donosi slatki cvrkut ptica prekinut tu i tamo kojim ljudskim šumom, zvukom prolazećeg automobila ili dječjim smijehom. Otvorivši oči, čulo vida spojilo se s mozgom i krenulo s percepcijom boja i oblika stvarajući punu sliku okružja u kojem se nalazi. Čulo njuha registrira mirise, toplinu ljetnog dana koja se sneno provlači zrakom, miris svježe opranog rublja, zadovoljni miris osobe koja sniva pored vas...
Dok ležim mirno, osluškujući i gledajući svijet oko sebe, uključuje se i čulo osjeta... ono koje obuhvaća područje od opipa do osjećaja, koje uključuje (znanstveno nedokazan pojam) dušu kojom percipiramo i kategoriziramo većinu stvari u životu. Dan je smiren, bez nervoze i užurbanosti, i sva moja čula govore: danas je nedjelja. I sva ova razmišljanja bi ostala samo slika u mojoj glavi da ne posjedujem jedno istovremeno blagoslovljeno i izuzetno opasno oružje, čulo koje može izgraditi, ali i razoriti: moć govora, moć riječi...
Ništa u povijesti nije toliko stvaralo i razaralo kao moć riječi... od najvećih ljubavi do najgroznijih ratova, iza svega toga stoji čovjek i njegova sposobnost izgovaranja i oblikovanja riječi. Ono što ostavlja najviše traga na nama su riječi: pročitane ili izgovorene gdje naš mozak i duša memoriraju do detalja dojam ili osjećaj koje su te riječi ostavile na nas, bio on dobar ili loš. Okružujemo se ljudima čije riječi nam pašu, uz koje se osjećamo dobro, čije misli su kompatibilne s našima i provodimo vrijeme u čudesnom zajedničkom kontempliranju s tim osobama stvarajući ideje, gradeći novi svijet. I sposobni smo uništiti jedno divno prijateljstvo ili vezu ukoliko druga strana izgovori riječi koje nam ne odgovaraju, koje bole i ostavljaju duboke tragove na našoj duši. I ovaj virtualni prostor upravo pokazuje, barem jednim dijelom, koliko je velika snaga izgovorene riječi.... Svatko od nas ima svoj prepoznatljiv trag u napisanim riječima, neke taj trag inspirira, neke ljuti, razvijaju se debate, "flameovi", neprijateljstvai i prijateljstva, ljubavi...
Zaustavit ću se na ovom posljednjem, na ljubavi... Zaljubljujemo se u izgovorene ili ispisane riječi, slijedi susret, pogled, osjećaj... i opet se vraćamo fundamentalnoj moći: moći riječi gradeći vezu na razgovorima, upoznavanjima i bliskosti... I tijekom vremena imamo izbor: nastaviti razgovarati i graditi taj odnos više i dublje ili prestati izgovarati ono što nam je u mislima i u srcu i pustiti da se temelji koji su se do tada gradili slovima uruše i unište... Lijepo je biti zaljubljen, osloniti se na kemiju, osjetiti kad ti srce luđački kuca i na samu pomisao na voljenu osobu no u onom citatu s početka ovog teksta ima toliko istine da nekoga te riječi mogu i zaboljeti. iskustvo i godine mi pokazuju kako je zaista osnova svakog odnosa komunikacija. S vremenom komunikacija se prenosi i na ostale dijelove tijela pa s voljenom osobom možete komunicirati pogledom, gestom, mislima... No vrijeme napravi svoje pa često počinjemo pretpostavljati što druga strana misli ili osjeća. I druga strana čini isto... i riječi se prestanu dijeliti. Počinje udaljavanje, nerazumijevanje i traženje boljeg negdje drugdje. Oduvijek me fascinirala ljudska sposobnost ulaganja energije u nešto novo s upitnim dobitkom radije no ulaganje energije i riječi u postojeći odnos. Ok, idealista sam i romantičar, što mogu :)))
I upravo zbog toga mi se onaj citat duboko usjekao u misli jer predstavlja ono što bi voljela imati. Voljela bi provesti svoj život upravo s osobom koja će se poklopiti u onoj jednostavnoj rečenici jer zaljubljenost prolazi, ljepota blijedi, a ljubav i zajedništvo oblikuju se izgovorenim riječima i djelima... i njihov smisao ostaje duboko zapisan u svakom od nas...
::Pees: Znam ja da vezu ne čini samo dobra komunikacija, no ovaj put sam se morala fokusirati samo na jednom temelju jer bi mi Tolstoj pozavidio na količini teksta ;)))
|
09.07.2004., petak
Ljubav bez granica
Najbolja veza je ona kad je ljubav jednog prema drugom važnija od same potrebe da budete s tom osobom.
Dogodilo mi se dva puta u životu da osobu toliko volim da sam postala sposobna pustiti ju da ode kako bi shvatio istinsko značenje ljubavi. Duboko u duši spremni ste prihvatiti da ta osoba pronađe nekog drugog s kojom će biti sretniji i ispunjeniji, želeći da su zasluge za tu sreću i zadovoljstvo budu vaše, ali nisu. Iako je to mnogima nezamislivo, upravo taj čin, kad nekog više volite nego sebe toliko da ga možete pustiti i ne biti s tom osobom, nikad ju više vidjeti i razgovarati s njom, dijeliti dobro i zlo... trenutak kad pokazujete bezgraničnu slobodu, izbor, mogućnost... kad toj osobi želite da bude sretna i zadovoljna makar i s nekim drugim... trenutak kad ste sretni samom spoznajom da takva osoba postoji i da je bila dijelom vašeg života... to je najviši stupanj ljubavi. Taj trenutak znači da ste spoznali pravu veličinu i značenje ljubavi. To je trenutak kad shvatite da je vaš život bogatiji, da vrijedi živjeti i da je bol koju osjećate oplemenjuje vaš duh, kao što je ta osoba oplemenila vaš lik. Svi drugi oblici, nametnuto zajedništvo, programirano izjavljivanje ljubavi, posesivnost i ljubomora, sumnja, bol koju osjećate kad niste zajedno, samo su mrvice s veličanstvenog osebujnim bojama oslikanog tanjura imena ljubav. To je način na koji roditelj istinski voli svoje dijete bez ikakvog uvjeta, kada vas netko voli zato sto ste vi VI, sa svim svojim vrlinama i manama. To je ljubav o kojoj mi svi sanjamo i koju tražimo. I kad ju nađemo, toliko nas zastraši njena snaga i veličina, da i najjači među nama požele pobjeći. Onima koji ostanu šaljem široki šareni osmjeh, a onima koji su pobjegli, želim da se što prije vrate u zagrljaj osobe koja vas istinski voli i da s njom doživite slatki bajkoviti kraj "i živjeli su dugo i sretno..." Jer ruke te osobe za vas su uvijek širom otvorene...
::Pees (17.07.2004.): Uvijek me fascinira kad slučajno naletim na sličnosti. Ne vjerujem u slučajnosti, mislim da sve ima svoj smisao čak i onda kad si mi to ne možemo objasniti. Ovo tu je "ženska" verzija ljubavi, a interesira li vas muška pročitajte ju iz pera mrve duše :)
|
08.07.2004., četvrtak
Svaki početak je težak
Kažu da je svaki početak težak pa je i ova stranica dugo, dugo bila prazna jer jednostavno nisam željela krenuti na krivim temeljima. Čitajući druge blogove shvatila sam da je previše prostora posvećeno jednostranom osvećivanju ljudima koji su vam napravili nešto loše, izbacivanju velike količine gnijeva i srdžbe iz sebe, nametanje svoje volje i slično i jednostavno ne želim da i ovaj moj kutak postane takav. Želja mi je da ovo mjesto bude mala oaza misli koja će druge potaknuti na razmišljanje i komentiranje, o malim i velikim stvarima koje nas vesele i koje čine život životom... Bile te misli moje ili vaše, uopće nije bitno jer kažu da je sve u ovom životu pitanje dijeljenja duša :)
Danas mi je u ruke (konačno) došao jedan tekst, Gabriela Garcie Markeza, kojeg sam poželjela podijeliti sa svima Vama. Dakle...
Posveceno pismo
Kad bi Bog na trenutak zaboravio da sam marioneta i darovao mi nešto malo života, iskoristio bi ovo vrijeme najbolje kako znam.
Vjerojatno ne bih rekao sve o čemu razmišljam, ali sasvim sigurno bih porazmislio o svemu što kažem.
Cijenio bi stvari prema njihovom značenju, a ne prema njihovoj vrijednosti. Spavao bih malo, više bih sanjao, znam da svaku minutu sa zatvorenim očima gubimo 60 sekundi svjetla. Hodao bi kad se drugi zaustave, budio bi se kad drugi spavaju.
Kad bi mi Bog darovao mrvicu života, obukao bi se jednostavno, okrenuo se k Suncu, otkrivajući ne samo svoje tijelo, ali i svoju dušu.
Uvjeravao bih ljude, kako se varaju, kad misle da se u starosti nije moguće zaljubiti. Ne znaju da stare baš zato što izbjegavaju ljubav!
Djeci bi napravio krila, ali uzeo bi im ih dok se ne nauče letjeti. Starijim osobama bi kazao da smrt ne dolazi zajedno sa starošću već s napuštenošću. Toliko stvari bi se naučio od vas, ljudi...
Naučio sam da svi žele živjeti na vrhu planine, zaboravljajuci da se istinska sreća skriva u samom načinu penjanja na vrh.
Naučio sam da kad novorođeno dijete uhvati svojom malom ručicom očev prst, drži ga zauvijek.
Naučio sam da čovjek ima pravo gledati na drugoga odozgora samo onda kad mu hoće pomoći da bi se podignuo.
Toliko je stvari što sam se od vas mogao naučiti, ali u stvarnosti nemam baš puno od toga, jer kad me polegnu u grob, to ću zaboraviti.
Govori uvijek što osjetiš, a čini što misliš.
Kad bi znao da te danas posljednji put vidim pospanu, snažno bi te zagrlio i molio se Bogu da mi dozvoli biti tvojim anđelom čuvarom.
Kad bi znao da su to posljednje minute što te vidim, rekao bih ti volim te i ne bi glupo pretpostavljao da to znaš.
Uvijek ima nekakvo sutra i život nam daje mogućnost učiniti dobro djelo, ali danas je sve što mi ostaje, htio bih ti reći da te veoma volim.
Sutra nema nitko zagarantirano - niti mladi, niti stari. Možda danas posljednji put promatraš one koje voliš.
Zato nemoj biti neodlučan, učini to danas, jer ako se pokaže da sutrašnji dan ne dočekaš, žaliti ćeš za danom u kojem ti je nedostajalo vrijeme za jedan osmijeh, za jedan poljubac, da si bio prezauzet da bi im prenio posljednje želje.
Budi stalno blizu onih koje voliš, govori im na glas kako ih trebaš, kako ih ljubiš i budi prema njima dobar; nađi vremena i reci im žao mi je, oprosti, molim te, hvala i sve ostale riječi ljubavi koje poznaješ. Nitko neće pamtiti tvoje skrivene misli. Zato moli Boga za snagu i mudrost da bi ih mogao izraziti. Pokaži svojim prijateljima i bližnjima kako su ti veoma potrebni.
|
© 2004-2006 Marita - sva prava pridržana
|
|
